Pjesnik kojeg smo pjevali

Više je zaloga da ove retke objavljujemo u ovom, božićnom dvobroju, a ne prije nešto manje od mjesec dana, kada je priredba, povod ovom napisu, održana. U Studiju Zvonimira Bajsića na Prisavlju pred mnoštvom slušatelja, Britvićevih poštovalaca, kolega s radija, gdje je bio urednik, i njegovih učenika, poput mene, koji su ispunili svako moguće mjesto za slušanje, priređen je koncert Dragi Britviću u spomen, na kojem su uz Tamburaški orkestar HRT-a po vodstvom Siniše Leopolda nastupili pjevači raznih naraštaja i stilskih usmjerenja pjevajući pjesme za koje je stihove napisao Drago Britvić. Vjerojatno i posljednju napisanu, Božić bili, nastalu za vrijeme snimanja serije Duga mračna noć na poticaj Antuna Vrdoljaka, koju je uvjerljivo te večeri otpjevala Vanna. Izbor Britvićevih pjesama, kojih je na stotine, za ovu priredbu donekle je odredilo i postojanje posebno prilagođenih aranžmana za Tamburaški orkestar, za što se HRT godinama pametno brine.

Taj nas je koncert opet suočio sa saznanjem da više nemamo pjesnika koji bi poput Britvića ili Jakše Fiamenga pisali stihove da bi se pjevali, bilo da ih pišu kao pjesme prije nego što budu uglazbljene ili da, naučivši posebnosti tog pjesničkog stvaralaštva, na skladanu glazbu potpisuju stihove. Britvić je pisao na hrvatskom književnom jeziku, ali i na narječjima, kajkavskom i čakavskom. Kao pjesnik i čovjek, kao plodni radijski urednik, bio je tih i skroman. Nije volio govoriti o svojim pjesmama. Gotovo nikad nije pristajao na intervjue. Imao sam rijetku (nevoljnu) sreću, zahvaljujući posebnim okolnostima življenja Dubrovnika (kojem je posvetio više sjajnih pjesama) za vrijeme Domovinskog rata, da je pristao na telefonski razgovor, u kojem je ispričao kako je nastajala pjesma Kad zazvone dubrovačka zvona. To mi je jedna od najdražih radijskih uspomena.

Pjesnici su čuđenje u svijetu. A tko može bolje i sadržajnije kazivati o pjesnicima nego pjesnici sami? Tako se na vijest o Britvićevoj smrti na Božić 2005. odmah oglasio pjesnik i sudrug po stihu Jakša Fiamengo, kojega je uz Dragu Britvića vezivalo mnogo toga zajedničkoga.

„Kad umre pjesnik, ostaju pjesme, i tek tada postajemo svjesni da je sve relativno. A Drago Britvić uistinu pripada u red onih koje su njegove pjesme nadživjele, na čemu skromnom i tihom pjesniku mogu pozavidjeti mnoge razvikanije pjesničke veličine. Ono što je stvorio u domeni poezije, pisanje za skladanje, svrstava ga u plejadu onih koji taj posao nisu odradili niti ga shvaćali poslom!

Umro je u 71. godini života, na Božić. A umrijeti na taj dan – znači ponovo se roditi!“